Zagreb naše mladosti

Mladen Klemenčić, leksikograf i politički geograf, matičar i putopisac, dosad je, uz više uredničkih, autorskih i suautorskih naslova iz svoga profesionalnog područja, objavio i nekoliko publicističkih djela: putopise Granice bez granica iz 2007. te Između Alpa i Jadrana: putopisi iz tuzemstva i bliskoga inozemstva iz 2019, kao i svojevrsni javni poziv Idemo na pivo! iz 2012. koji je i sam zamišljen kao bedeker kroz uzbudljivu i pjenovitu pivsku galaksiju. U tim knjigama, uostalom kao i u Zagrebačkim štiklecima, Klemenčić vrlo često opisuje svijet koji još jedva da postoji, ali ne stoga što bi negdje nestao, ispario u vremenu, nego stoga što je sve manje ljudi koji ga primjećuju. Taj su sasvim generacijski fenomen upoznali svi koji se nađu u situaciji da o kakvoj temi iz tzv. općekulturnoga spektra izlažu nešto mlađoj publici: naš stari ­svijet je – neizbježno – slojevitiji; njihov je – neizbježno – jednostavniji, pa stoga ovakve knjige predstavljaju dobrodošao granični prijelaz, check point između paralelnih generacijskih svemira.

Svoje akumulirano znanje, potom iskustvo ponovnog proživljavanja mjesta i vremena koje su ga formirali – a ta svijest, što prosti puk dobro zna, čovjeku dugo putuje uzduž medulle spinalis – osnovna su prtljaga s kojom se Klemenčić kao pisac upućivao u svoja odredišta; neovisno o tome ide li u Mahačkalu, Beč ili u Podsused, u času kad putuje to mu znanje – znanje, a ne obaviještenost – daje jedan tip staromodne sigurnosti. Granice bez granica stoga „krasi usklađenost i isprepletenost literarnih, geografskih, geostrateških i povijesnih dionica“, Idemo na pivo! otkriva nam „priču o pivu i to kako o njegovoj proizvodnji tako i o kulturi ispijanja piva u pojedinoj zemlji“, a Između Alpa i Jadrana predstavljaju „zbir višekratnih posjeta istome mjestu ili kraju“, štoviše, u nekim su slučajevima to „dojmovi stečeni tijekom desetak pa i više boravaka na istome mjestu“.

Ukoričene Klemenčićeve kolumne iz Vijenca objavila je Matica hrvatska

Mala povijest Zagreba

Navedene uredničke napomene mogli bismo bez mnogo razmišljanja zalijepiti i na klapne Zagrebačkih štikleca; ova se knjiga na svojih 250 stranica u tri od četiri poglavlja bavi upravo onime na što naslov i upućuje, malom poviješću zagrebačkih i subzagrebačkih prostora, autorovim rodnim gradom i neposrednom okolicom, dakle svime što se vidi s katedrale, dok je posljednji dio, Putni štikleci, tematski bliži trima već objavljenim knjigama, pa će onima koji su „od puta“ taj dio biti posebno zanimljiv.

Otisnuti se u grad i stvoriti
pokoji štiklec

U autorovoj biobibliografiji ističe se i desetogodišnje urednikovanje u Hrvatskoj reviji – što je tada bio najduži urednički staž, dakako, nakon mandata obnovitelja Revije Vinka Nikolića – a to se desetljeće poklopilo sa sretnim izdavačkim okolnostima koje su glavnom uredniku i Reviji omogućile doista širok urednički zahvat u prostore izvan same književnosti, pa su neke od tih tema i tematskih brojeva čitateljima i suradnicima doista ostale u lijepom sjećanju. Ne čudi stoga da se sklonosti što ih je Klemenčić pokazivao kao urednik ogledaju i u ovoj knjizi. Tu prije svega mislim na dvije teme koje su i nas dvojicu povezale u dugotrajnu i, vjerujem, uspješnu suradnju: jedna je bila rad na povijesti naselja Trnsko, gradilišta na kojem smo obreli početkom šezdesetih, pa kao vršnjaci 1964. krenuli u Osnovnu školu Kreše Rakića, potom kvarta iz kojeg smo se, kao gimnazijalci i studenti, svakodnevno otiskivali u grad s idejom da i sami pokušamo generirati pokoji štiklec. Na koncu, ta ideja, u kojoj nam se početkom ovoga stoljeća pridružilo dosta naraštajaca, završila je velikom izložbom u povodu 50. rođendana naselja, održanom 2010. u Muzeju grada Zagreba, koji nam je tada vrlo ljubazno izašao ususret, te megatulumom u našem lokalnom kafiću.

Druga tema bila je Turopolje, zavičaj moje obitelji, a taj poduhvat, koji je uz velik broj vrijednih suradnika ostvaren pod kapom Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, ukoričen je 2021. godine u impozantnom Turopoljskom leksikonu. U krugu Klemenčićeva uredničkog tima Leksikonu smo prigodno, ali bez puno pretjerivanja, tepali kao najvećem izdavačkom pothvatu u turopoljskoj povijesti.

O svemu tome može se dosta toga pročitati u ovoj knjizi – osobito u poglavlju Periferijski štikleci – ali na jednu od Klemenčićevih tema (koju usprkos zdušnim generacijskim naporima, još uvijek nismo uspjeli potrošiti) htio bih se i ovdje vratiti: radi se o Novom Zagrebu, našem širem zavičaju, gradu koji je nastajao zajedno s našom generacijom. Djetinjstvo i mladost prolete toliko brzo da nas poslije stalno progoni osjećaj kako to doba nismo proživjeli u punini, i zato mu se stalno i rado vraćamo. U našem slučaju dodatni paradoks leži u činjenici da se čitav taj aglomerat, koji je naraštaju rođenom pedesetih, šezdesetih, pa i sedamdesetih, omogućio doista nezaboravno djetinjstvo i ranu mladost – to „vječito sunce, vječitu nedjelju prijepodne“ kako je rekao naš kvartovski prijatelj Vlado – da se, dakle, osovio na jednoj od velikih ideoloških zabluda komunističkoga svijeta,  naime, na „industrijalizaciji“.

Kreativni urbanistički krajolik „gradilišta novoga svijeta“

Industrijalizacija je bila jedan od ključnih pojmova „socijalističke izgradnje“: ideja je bila da industrija – što teža, to bolja – bude zamašnjak cjelokupnom nacionalnom gospodarstvu, uključujući tu i poljoprivredu, te tako Jugoslaviji omogući samodostatnost – što je tada bio sinonim za suverenost – a ujedno riješi i agrarnu prenapučenost u zemlji čije su tri četvrtine stanovništva živjele na selu. U slučaju Zagreba osnovna ideja bila je dovući radnu snagu, neophodnu za obnovu industrije najrazvijenijega grada u još uvijek nerazvijenoj Jugoslaviji, i osigurati joj prenoćište. Paradoks je u tome što je zabluda, koja je propala zajedno s komunizmom, svoj zreli plod polučila na sasvim sporednom kolosijeku, u jednom materijalno skučenom, ali iznimno kreativnom urbanističkom krajoliku „gradilišta novoga svijeta“, u kojem će se odvijati to naše nenadmašno djetinjstvo.

Istražujući povijest Trnskog, najstarijeg integralnog naselja na južnoj obali Save (naime, Savski gaj i Remetinec, odnosno Naselje februarskih žrtava, bili su interpolacije u već postojeću suburbiju), hvatali smo stare arhitekte i urbaniste, neke gotovo na samrtnim posteljama, i upoznavali se s vremenom u kojem su ti, tada mladi ljudi, dobili priliku svojih života. Jednostavnije rečeno, politika im je dala prilično slobodne ruke da unutar zadanih gabarita siromašnoga vremena na savskim ledinama izgrade jedan novi Zagreb. Oni su to učinili najbolje što su znali, a znali su dosta, a mi smo potom u gradu koji je nastajao pred našim očima proveli svoje formativne godine. Kao u Timpetillu Henryja Winterfelda odrastali smo gotovo bez roditelja, samo što naši nisu otišli iz protesta, nego su negdje na desnoj obali Save povazdan izgrađivali socijalizam. Kad gledamo „širi društveni okvir“, koji se pomalja na mnogim stranicama Štikleca, treba naglasiti da je među doseljenicima bilo onih koji su samo prešli Savu, baš poput njegove obitelji, zatim onih koji su došli iz zagrebačke okolice, poput mojih, ali i klasičnih dojdeka, uglavnom tipične „radne snage“, pristigle ne samo iz raznih dijelova Hrvatske nego i ostalih, pa i najudaljenijih sastavnica jugoslavenske federacije. Uključujući tu i nezaobilazne pripadnike „sedme republike“, tj. JNA. Čitava ta demografska i socijalna struktura počivala je na samo dvije generacije, mladim bračnim parovima i njihovoj djeci, pa ako uzmemo u obzir da je Trnsko u svom zenitu imalo blizu deset tisuća stanovnika – dvostruko više nego danas – to dosta govori o zamašnosti maloljetnog čopora koji se šezdesetih kotrljao s kraja na kraj rajona I i rajona II.

Purgerska povijest

Potom se pokazao još jedan neplanirani efekt. Naime, mnogi rođeni Zagrepčanci, pogotovo ako su im i preci, barem u nekoj mjeri, bili purgeri, naslijedili su određeni, gotovo nametnuti, odnos prema toj maloj povijesti. Pri tome se voli zaboraviti da su purgersku povijest osim domorodaca stvarali i ljudi koji u Zagrebu nisu rođeni, nego su ga odabrali za svoj dom, ili ih je tu nanio neki od historijskih vrtloga koji su oduvijek vitlali oko starog Griča brda. Fenomen se na osobit način odčitava u masovnoj kulturi, od koje obično ne očekujemo neko sjećanje, ali koja na svoj način nameće normative „tipičnog“ identiteta. U štiklecu o Zagrebačkom festivalu Klemenčić navodi desetak pjesama nastalih u zlatnom dobu Festivala, što ih, gotovo napamet, zna svaki Zagrepčanec: u skupini od dvadeset i sedam autora i izvođača – dal sam si, halt, truda – našao sam jedva trećinu rođenih Zagrepčana.

Primjer je, dakle, posuđen iz generacije naših roditelja, a u našem je slučaju melting pot morao još podići radnu temperaturu: iako smo mi klinci dolazili iz različitih kulturnih, pa i civilizacijskih pretpostavki, vrlo se brzo pokazalo da se nikad nećemo razlikovati kao naši neusporedivi starci: naprosto, da bismo se mogli sporazumjeti, morali smo stvoriti svoj vlastiti jezik, a taj se u velikoj mjeri, mnogo većoj nego smo tada uopće naslućivali, oslanjao na popularnu kulturu. Naravno, univerzalni jezik sporta se podrazumije­vao, ali samo je muzika bila medij obaju spolova. Toliko ih je, naime, tada bilo u Trnskom. Kasnih sedamdesetih to je donijelo svojevrsnu supkulturnu revoluciju koja se s lijeve prelila na desnu obalu Save – novi val se u autobusu 43 svakodnevno kotrljao prema središtu zbivanja, kamo su, uostalom hrlili udarnici i iz ostalih zagrebačkih predgrađa. Potom su uslijedili pankeri… a onda su osamdesete poodmakle i mi smo se pomalo počeli raseljavati. Trebale su proći godine da shvatimo kako je sve to generacijska priča: na nedavnoj proslavi 65. rođendana Trnskog u Mravu nije bilo gotovo nikog mlađeg od ‘70. godišta. Čak je i 97-godišnji arhitekt i urbanist Boris Feldman, posljednji živi graditelj Trnskog, planirao doći, ali ga djeca nisu pustila na kišu.

O svemu tome – i još koječemu – može se pročitati u Zagrebačkim štiklecima, idealnom poklonu za rođendan u našoj generaciji, pa i onima nešto starijima. A mladima, koji imaju određeni fakultativni interes za to davno doba naše mladosti, mogu prepričati još jedan Klemenčićev štiklec, baš s promocije njegova pivskog putopisa održane na terasi ugodnog donjogradskog kafića.

„U naše vrijeme“, podsjetio je tada autor, „postojale su samo dvije vrste piva: veliko i malo.“

Dakle, dragi juniori, ako vas zanimaju i ostale strahote toga doba – Štiklece u ruke! A nama ostalima ovo će biti sentimentalni podsjetnik na Zagreb kakav je nekad bio.